Urični artritis ili giht

Urični artritis ili giht je reumatska bolest uzrokovana poremećajem prometa mokraćne kiseline u tijelu. Bolest karakterizira povećana količina mokraćne kiseline te njezino smanjeno izlučivanje iz tijela, a zbog čega dolazi do zadržavanja mokraćne kiseline u krvi te taloženja u obliku soli na različitim mjestima u tijelu. Urični artritis je najčešće nasljedna bolest, a nasljeđuje se sklonost prema stvaranju povećane količine mokraćne kiseline te njezinom smanjenom izlučivanju iz tijela.

Recepte za liječenje gihta možete pronaći u Magazinu Ljekovite biljke

Povremeno povećana količina mokraćne kiseline u krvi ne znači istovremeno i bolest. Mala i prolazna povećanja količine mokraćne kiseline u krvi najčešće su uzrokovana neprimjerenom hranom ili uzimanjem nekih lijekova, a tek u oko 5% slučajeva dolazi do razvoja bolesti. Osim toga, nalaz povećane količine mokraćne kiseline u krvi tijekom djetinjstva ne mora istovremeno značiti da će kasnije doći do razvoja bolesti. Jer, osim nasljednih sklonosti te nekih drugih bolesti zbog kojih je došlo do oštećenja funkcije bubrega, način prehrane i života uopće povezan je također s nastankom i razvojem uričnog artritisa.

Često se urični artritis kao bolest dugo vremena ne zamjećuje, iako već postoji povećano stvaranje mokraćne kiseline i njezino zadržavanje u tijelu. Najčešće se prvi znakovi uričnog artritisa javljaju tek nakon četrdesete godine života, a bolest se vrlo rijetko javlja kod djece i prije 25. godine života.

Recepte za liječenje gihta možete pronaći u Magazinu Ljekovite biljke

Mokraćna kiselina

Mokraćna kiselina je organski sastojak mokraće te konačan proizvod razgradnje purinskih tvari, a koje su sastavni dio bjelančevine u jezgri ljudskih i životinjskih stanica. Najveći dio mokraćne kiseline izlučuje se u bubrege te putem bubrega u mokraću, a manji dio se izlučuje putem crijeva, lako je mokraćna kiselina otpadni proizvod, normalno se u krvi nalazi 34 mg mokraćne kiseline. Kad dođe do poremećaja razgradnje purinskih tvari vlastitih stanica ili onih hranom unesenih u organizam, povećava se količina mokraćne kiseline. Kako se zbog bolesti mokraćna kiselina ne izlučuje u normalnoj količini iz organizma, dolazi do njezinog zadržavanja u krvi.

Taloženje kristala mokraćne kiseline u bubrezima

Mokraćom se izlučuje najveći dio mokraćne kiseline, a normalno se dnevno izlučuje oko 0,51 g mokraćne kiseline. Kod povećane količine mokraćne kiseline u tijelu, bubrezi u početku pojačano izlučuju mokraćnu kiselinu. Zbog toga u početku bolesti najčešće ne dolazi odmah i do znakova bolesti, iako ona već postoji. Ali, kako je mokraćna kiselina teško topiva, dolazi do taloženja njezinih soli u obliku kristala. Ako se kristali mokraćne kiseline počnu taložiti u bubrezima, njihovo taloženje uzrokuje oštećenje bubrega. Oštećeni bubrezi više ne mogu održavati ravnotežu između povećanog stvaranja mokraćne kiseline i njezinog izlučivanja, a što uzrokuje daljnje taloženje kristala mokraćne kiseline te nastanak bubrežnog pijeska i kamenaca. Kad je količina mokraćne kiseline u bubrezima jako povećana, a bubrezi već oštećeni, bubrežni kamenci se brže razvijaju. Bolesnici često izmokre pijesak i malene kamence koji su nastali od mokraćne kiseline, a stoje najčešće jedan od prvih znakova uričnog artritisa ili gihta.

Taloženje kristala mokraćne kiseline na zglobovima

Kod više od 50% oboljelih, a kod kojih još uvijek ne postoje nikakvi znakovi bolesti, kristali mokraćne kiseline već se talože na nekim dijelovima tijela. Osim u bubrezima, kristali mokraćne kiseline talože se pod kožom te na zglobovima na različitim mjestima u tijelu. Kako se kristali mokraćne kiseline vrlo sporo talože na jednom mjestu, naslage polako rastu i često postaju vidljive i bolne tek nakon 10 i više godina. Koliko je proces taloženja kristala mokraćne kiseline spor vidi se po tome što ukupna količina tih kristala, koji se talože godinama, najčešće ne iznosi više od 35 g. Samo kod jako povećane količine mokraćne kiseline u krvi, a koja je već uzrokovala i oštećenje bubrega, naslage kristala na zglobovima stvaraju se brže.

Upala zglobova

Najčešće mjesto taloženja kristala mokraćne kiseline su hrskavice zglobova. Naslage kristala mogu se nalaziti na zglobovima, a da ne uzrokuju gotovo nikakve smetnje. Tek kad se naslaga kristala poveća i ošteti stanice sinovijske membrane, koja se nalazi između hrskavica zglobnih kostiju, dolazi do upale zglobova. Prvi znak upale najčešće je iznenadna, jaka bol u jednom zglobu, a obično se to događa noću ili ujutro, odmah nakon ustajanja. Zglob vrlo brzo i jako otekne, vrlo je bolan, crven i topao, a bolesnik često ima povišenu temperaturu.

Kod prvog napadaja gihta, koji se najčešće javlja poslije četrdesete godine života, uvijek boli samo jedan zglob. Gotovo uvijek je to zglob korijena nožnog palca, a vrlo rijetko su mjesto prvog napadaja zglobovi stopala, gležnjevi ili pete. Poslije može upalom biti zahvaćen svaki zglob: zglob koljena ili lakta, ili zglobovi prstiju na rukama. Važno je znati da ne postoji neka druga upala zglobova kod koje je početak bolesti tako iznenadan i jak kao kod gihta.

Prvi napadaj uričkog artritisa ili gihta najčešće prolazi, čak i ako se ne liječi, za desetak dana, iako otekline i osjetljivost mogu još potrajati. Kad se upala smiri, bolesnik se opet osjeća potpuno zdrav, oboljeli zglob je bezbolan i potpuno pokretljiv, sve do novog napadaja. Često se sljedeći napadaj javlja tek nakon nekoliko mjeseci, ili čak nakon nekoliko godina, ali kasnije se napadaji javljaju sve češće. Vrlo rijetki su slučajevi da više nikada ne dolazi do napadaja, već trajanjem bolesti oni postaju sve učestaliji.

Kod sljedećeg napadaja može boljeti isti zglob, ili neki drugi, ali istovremeno i više zglobova. Upala najčešće zahvaća neki drugi zglob, a svaki novi napadaj sve je teži i bolniji, i traje dulje vremena. Osim toga, svaka sljedeća upala sve više oštećuje zglobove. Malopomalo dolazi do teškog gihta: otečenih, ukočenih i izobličenih zglobova. Zbog stvorenih naslaga kristala mokraćne kiseline, zglobovi su trajno zadebljani, a zadebljanja su vidljiva kao čvrste potkožne, manje ili veće kvrge. Takve kvrge na zglobovima nazivamo tofima, a najčešće se javljaju na zglobovima prstiju ruku, petama, koljenima i laktovima.

Nakon 10 i više godina učestalih napadaja artritisa razvija se kronični urični artritis, a koji karakterizira nepostojanje razdoblja bez bolova.

Liječenje uričnog artritisa ili gihta

Budući da je urični artritis ili giht najčešće nasljedna bolest, on se ne može izliječiti. Urični artritis može se samo liječiti kako bi se usporilo ili spriječilo napredovanje bolesti te ublažile njezine popratne tegobe. Li ječenje uričnog artritisa sastoji se ponajprije u smirivanju upalnog procesa u zglobovima te ublažavanju boli. Osim toga, liječenjem se smanjuje proizvodnja mokraćne kiseline, sprječeva taloženje njezinih soli u obliku kristala te pospješuje izlučivanje u bubrege, a kako bi se količina mokraćne kiseline u krvi zadržala u granicama normale.

lako se kod uričnog artritisa preporuča dijetalna prehrana s malo purina, mnogo djelotvornije je smanjiti uzimanje ili uopće ne uzimati hranu koja sadrži veće količine purina, masti i kolesterola. Ne preporuča se uzimanje mesne hrane, jer purinske tvari su sastavni dio bjelančevine u jezgri životinjskih stanica, a njihovom razgradnjom nastaje mokraćna kiselina. Osim što se ne preporuča uzimanje alkohola, ne preporuča se uzimanje kave, kakaoa i čokolade.

Recepte za liječenje gihta možete pronaći u Magazinu Ljekovite biljke